SARAJEVSKI NEKROLOGIJ (Alija Nametak)
Historijsku sudbinu Bošnjaka, u ovoj dramatskoj dimenziji upečatljivo predstavlja Nametkov Nekrologij, na način dosad nezabilježen u njihovoj književnoj historiji. Pojedinačne sudbine umrlih osoba, opisanih u ovom djelu, bivaju upotpunjene korisnim i potrebnim digresijama kulturno-historijske naravi. Nametak nas tako provodi kroz jednu, u bošnjačkoj književnosti, do sada, nedovoljno obrađenu epohu, i otkriva nam specifični bosanski životni ambijent kroz osobne tragedije, uspjehe i propadanja, radosti i poraze, ali ne nekih izmišljenih likova, već stvarnih ličnosti koje su odigrale značajnu ulogu u posljednjih stotinu godina bosanske historije.
Tu ulogu, svakako kroz povijest, još od ilirskog perioda, nose i Faletići, a što svjedoči i ova knjiga. U narednim postovima donosimo Vam dijelove Nekrologija u kojima se spominju Faletići i ljudi sa ovog kraja.


Godine 1931. ljetovao sam juli u Mostaru, dvanaest prvih dana augusta na Kiseljaku, a onda u Faletićima do kraja septembra. Tu sam se sprijateljio sa seljacima, a naročito s Avdagom Olovčićem, koji je bio dobar prijatelj s Fehim ef. i Doktorom (Spahom) još od njihova djetinjstva. Glavu bi dao za obojicu - toliko ih je volio i poštovao. Slijedeće godine sam također bio i na Kiseljaku i u Faletićima, ali je Avdago bio težak bolesnik. Imao je rak u želucu. Svakodnevno sam ga obilazio, a i on bi meni došao u bašču, kad god bi ga bolovi popustili. U posljednje vrijeme je samo uzdisao: "Da hoće Fehim efendija doći, da se još jednom s njim vidim." Pisao sam puncu na Kiseljak, da je Avdago skratio i da pohiti, ako ga živa želi zateći. Nije došao. Avdago je umro. (Sarajevski nekrologij)


15. III 1961.
Danas je ikrario moj šura Džemal Spaho. Careva džamija je bila punija nego onaj dan kad je njegov otac primio menšuru - ne uzimajući u obzir džamijsko dvorište i prostor oko džamije. Da jedan radnik, slovoslagar, ode na Ćabu, ne znam je li se dogodilo u ovih 95 godina kako je osnovana štamparija u Sarajevu.
Čudnovat je mentalitet Sarajlija. Svako ga cijeni kao pametna čovjeka, namaščiju, koji zna svemu komšiluku - i ženama i djeci - imena, pa čak i velikom dijelu Sarajeva, koji zna kad se ko razboli, i obilazi hastu, koji ide na dženaze, brine se oko popravka džamija, a prema rođenoj braći i sestrama je uradio nedopustivu hilu pri podjeli očevine. Podijelio je kako je htio, i sebi uzeo otprilike 4/5 vrijednosti, a ostalo trojici braće i četirima sestrama...
...Meni je rekao da je na dva posla kao slagar arapskog teksta zaradio od nekog zagrebačkog poduzeća preko 100.000 dinara, i da "halal-zaradom" ide na hadž. Za hadž treba u ovoj godini oko 500.000 dinara. Znaći da će trošiti novac od Faletića, a pri podjeli imetka u Faletićima gadno je prevario braću i sestre. Hele nejse! (Sarajevski nekrologij)

17. V 1961.
...Prije sedam godina sam ljetovao u Faletićima, pa sam i Bajram (Kurbanski) klanjao tu u selu. Tu je imam Sakib Olovčić, duafai-ummet. Bilo je ljeto sušno i vegetacija zastala. Kiša bi dobro došla! Osman Olovčić skinuo je daščani krov i htio pokriti kuću crijepom. Sulejman Avdagin htio praviti kuću dvojici sinova pa izvadio ćerpič i upravo mu hora sušiti ga. Čekajući da prispije vrijeme bajram-namaza, Sakib efendija reče sakupljenom svijetu, da se po bajram-namazu ne razilaze, jer će se učiti kišna dova. Meni đavo ne dade mira, pa ću onako u punoj džamiji: "Bolje bi bilo ne učiti dovu: Osman otkrio kuću, a Sulejman razastro ćerpič da mu se suši!" Svijet se nasmija, ali ipak se iza bajram-namaza prouči dova. Čini mi se da uza sve to nije bilo kiše još podugo vremena iza toga. (Sarajevski nekrologij)

26. VII 1961.
Ovo sam slušao od rahmetli Safvet-bega Bašagića.
Vrelo Mošćanice kaptirano je za sarajevski vodovod 1892. Inžinjer u Zemaljskoj vladi, koji je valjda bio angažiran i kod gradnje vodovoda, zvao se Passini. Vodovod je slabo uhvaćen, odnosno nije bilo naprava za filtriranje vode, pa bi se voda često zamutila u sarajevskim česmama. Kad bi u takvo vrijeme Passini došao u kafanu hotela Centrala, da bi ga dokolnjaci zafrknuli, zovnuli bi konobara pa, mjesto da zaištu vode, viknuli bi: Kellner, ein Passini-Melange bitte. Passinija je ovo naravno izgonilo na hrastić. (Sarajevski nekrologij)

28. VI 1962.
Od prekjučer hodže ne nose ahmedije. (po uredbi)...
...Govoreći jučer kako je teško palo nekim hodžama što su skinuli ahmedije, kaže Esma-hanuma: "E bogme, nek i oni vide, kako je nama teško palo kad smo skinuli zarove."
Na um pade mi, kako su jednom u Faletićima u punca na sofi akšamlučile Sarajlije, među kojima je bio i rahmetli Salih efendija Bašić. Bi je tu i stari muhtar Hasan iz Faletića, koji je nosio fes i oko fesa zamotan debeo šal. Kako ga je osvojila vrućina od rakije, skinuo je kapu s glave i stavio je naizvrat pored sebe. U neka doba uzme Salih efendija Hasanov saruk pa ga natače sebi na glavu. Saruk bio potežak, pa će Salih efendija Hasanu: "Uh kako je ovo teško! Bolan, Hasanaga, kako možeš ovo ovoliko nositi?!" "E neka znaš i ti efendija šta turska vjera podnosi!" (Sarajevski nekrologij)

7. VI 1965.
...Ejubaga zdrav-čitav umrije u 64. godini (srijeda 19. juna)...
...Isti dan je umro i Alajbeg Kulenović, malo dalji komšija, ali mu ne odoh na dženazu, jer je u četvrtak (20. juna) umro Salih-aga Ahatović u Faletićima. Kad je 29. novembra 1943. bombardirano Sarajevo, odselio sam, 30. novemra, u Faletiće, ali kako je naša kuća već bila zaposjednuta (muhadžiri iz rogatičkih sela), on me primi, pa smo bili kod njega jednu heftu, dok je panika prošla. Proučio sam mu na kaburu u Faletićima ašere i fatihu, teberruken. Ostavio je iza sebe četiri sina i tri kćeri i, što je danas rijedak slučaj, sve su nevjeste muslimanke, svi zetovi muslimani, a i unučad imaju muslimanska imena. Umro je sa 82 godine.

7. IV 1978.
U Faletićima je umro Hadži Sulejman Olovčić 14. marta 1978., a pokopan je sutradan. Bio sam na putu u Dubrovnik, pa mu nisam bio na dženazi. Poznavao sam ga od ljeta 1931. Vrijedan je bio - živa vatra. Rahmetli Fehim efendija ga je kao predsjednika Okružne skupštine postavio za cestara od Hanića do Faletića i Hreše, a iza tog, "državnog" posla radio je na njivama svojim i svoje braće. Otac mu Avdago imao je četiri sina: Sulejmana, Šaćira (Hamdu), Mahmuta (Sunu) i Adema (Muju). Mati je bila iz Sirovina, pa su je zvali Sirovinka, a ime joj je bilo Havva. Bila je radina, snažna i majstor u tkanju terhana-kafasa i pirlita. Avdaga je umro u ljeto 1932. Sulejman kao i drugi sinovi, osim valjda Hamde, bili su akšamlučari, osobito baš Sulejman. U ljeto 1971. kanderišem ga da se okani pića, pa da ćemo zajedno ići na hadž. Promislio se kratko vrijeme i odlučio da ostavi piće i obavi hadž, ali da i ja idem s njime. Ja sam svakako imao bedeluk, pa smo zajedno otišli i obavili hadž, ali mi se prvu noć u Meki, u Haremu-šerifu, izgubio da smo ga jedva za tri dana pronašli. Nagli prekid upotrebe alkohola poremetio mu je i posljednju godinu duhovni život, a posljednja dva-tri mjeseca je bježao od kuće. Imao je oko 78 godina kad je umro.
Da ga Allah, dž.š., magfiret učini. (Sarajevski nekrologij)